Poezija misli

Franjo Džakula hrvatski je i bosanskohercegovački književnik. Rođen je u Bosni i Hercegovini 1946, a školovao se na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu, gdje je diplomirao ruski jezik. Radio je kao učitelj i knjižničar u raznima mjestima u Slavoniji. Danas živi u Đakovu. U bilješci o autoru stoji podatak da je poeziju i kratke priče počeo pisati šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali ih nije objavljivao. Poslije su pjesme objavljivane u raznim lokalnim zbornicima, uvrštavane u poneke antologije, a autor je objavio i zbirke pripovjedaka i monografije. Džakula je objavio više poetskih knjiga: Razglednice (1998), Baštinik drveta (2001), Pisma djeteta (2002), Pjesme o sjenama (2004), Zapisi o zelenim slikama (2010). O njegovu stvaralaštvu pisali su Stanko Andrić, Goran Rem, Božica Zoko, Vlasta Markasović.

Zanimljiv podatak nalazimo u odličnom pogovoru u knjizi izabranih pjesama San o zelenom oku, koji potpisuje profesor Josip Užarević: „Većina autorovih knjiga je izlazila u njegovoj vlastitoj nakladi, te je bila poznata tek uskom književnom krugu.“ Stoga je ovaj izdavački projekt vrlo zanimljiv i na neki način govori o odnosu književnog središta i tzv. provincije. Naime, da se nije pojavilo izdanje San o zelenom oku, vjerojatno se o Džakulinu pjesništvu i ne bi previše znalo u hrvatskoj književnoj javnosti. To bi pak bila velika šteta, jer doista se možemo složiti s profesorom Užarevićem kako je riječ o zanimljivom filozofičnom pjesniku. Josip Užarević Džakulinu poeziju, naime, određuje kao poeziju misli, a knjigu je podijelio u nekoliko cjelina: Plavi krik, Biti voda, Pisma djeteta, O, violine!, Kuća sjećanja, Popijevka u snu, Svjetiljkina oporuka i Bože, kako nas boli!. U pogovoru se još ističe kako se Džakulino pjesništvo kreće u širokom tematskom rasponu: od pitanja o smislu pjesništva do ljubavne idealizacija žena, tematiziranja smrti, nalazimo i propitivanje odnosa čovjeka i Boga, memorijsku rekonstrukcija jezika te naturfilozofičnost – refleksivno osmišljavanje prirodnih fenomena.

Dva stanja duše

Užarević se posebno bavio odnosom subjekta i Boga, naturfilozofijom, a pritom nalazi poveznice s ruskim pjesnicima Jesenjinom i Okudžavom ili pak s ukrajinskim Antonjačem. Jedna od temeljnih relacija koja se može uočiti nakon čitanja knjige jest odnos nevinosti i iskustva. Na tragu Williama Blakea, Džakula suprotstavlja dva svijeta, dva suprotna stanja duše. Stoga i niz pjesama koje su naizgled memorabilne slike djetinjstva zapravo konceptualno predstavljaju ne samo sentimentalno sjećanje na djetinje dane, već upravo ocrtavaju drukčiji tok vremena i snovitu doživljajnost. Pjesme iskustva jesu kritika društva, ali i kritika sadašnjeg jastva koje se u tom svijetu utopilo i posve je svjesno svog stanja. O tome sjajno govore stihovi iz pjesme Čovjek svog vremena: „Ja sam nestrpljiv čovjek/svoga vremena./I nema tog osjeta/koji me može zadržati/pristojno vrijeme,/pred bojama, riječima, glasovima.“ U posljednjim stihovima iste pjesme autor se prisjeća onog drugog vremena u kojem se moglo otpočinuti.

Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

U pjesmi Daleko je zeleno, posvećenoj Albertu Camusu za stoti rođendan, još se više radikalizira slika modernoga čovjeka. U njoj se nalazi autorefleksija vlastitog stanja, uočljiva je i brutalnost u opisu izobličenosti u koju se sam lirski subjekt pretvara i postaje raščovječen, odstranjen od naravi. Upravo ta amputacija od zelenog koje metaforički označava i prirodu, ali i dosluh sa samim sobom, pokazuje svijest o padu koji donosi vrijeme i odrastanje. Pisanje poezije vodi k tome da se ipak pronađe smisao, a nije slučajno ni spominjanje boja, jer pjesnik teži u svojim pjesmama sinestetičkom doživljaju u kojem se povezuju boje, zvukovi i riječi. Jedan ciklus čak je određen ekspresionističkim naslovom Plavi krik. Pisanje je stvaranje svrhe, kako uočava i Užarević, ali i dopisivanje: „ja ustvari ne pišem./Dopisujem se s onima/koji su ponekad uspjeli/ zapaliti žižak istine“.

To je dopisivanje zapravo odnos prema tuđim tekstovima, prema tradiciji, jer Džakula je pjesnik u čijem djelu nalazimo referencijena antičku tradiciju i književnost (npr. pjesma Filipike i Dionova zahvala), na epsku pjesmu, na impresionizam, ekspresionizam, suvremenu europsku poeziju te na filozofiju prirode. Autor pokazuje i vlastitu erudiciju, ali ona nikad nije pretenciozna i hermetična, već vješto inkorporirana u poetsko tkivo. Ponekad je pjesma pojmovna, nekada narativna s mnoštvom metafora, s metaforičnim grozdovima koji se pretvaraju u bajkovitu ili snovitu sliku. Umjesto opisa riječima stanja u kojem živimo, Džakula podastire ekvivalent u obliku crteža malog kruga na bjelini. I inače se nerijetko pojavljuju slike negativiteta –bezglasje, besprostorje. I pojmovi i slike postoje neovisno o nama, bez ikakve relacije prema nama. Postoje sami po sebi. Plavi krik koji se spominje i jest iskaz nemoći smislenog iskaza. Riječi pomalo žute, usahnjuju poput voća koje spominje u jednoj od pjesama.

Besmrtnost djetinjstva

Često autoru pjesmama govori o bajkama, bajci raja, ironično o bajci zlatorunoj, razočarano o opsjenama koje s vremenom otpuštamo. Na kraju zaključuje da i sama priroda treba biti odvojena od čovjeka i njegova utjecaja (pjesma Pokojnim bajkama). Srca postaju jednolika, a sjećanje na žene, bake i majke iz djetinjstva kao podsjetnik su na vrijeme povezanosti s ljudima, sjećanje na besmrtnost djetinjstva, koje je metaforički najbolje označeno kao majčina crna pogača, koju će u starosti, lirski subjekt razlomiti. Pjesnik često spominje i braću, zajedništvo, žali za vremenom kada su ljudi bili povezaniji. U pjesmama, kao u nekom dance macabreu, povezuju se živi i mrtvi, spominju se i nezakoniti, siromašni, žrtve povijesti. Miješaju se „kosti mrtvih i korijenje“, postoji i „čudesno bratstvo pijeska i kostiju“; priroda i povijest se preklapaju, priroda nije izolirana od društva, ona nosi tragove krvave prošlosti i ratova. Zato u jednoj od pjesama progovara kao François Villon. Danas pak vlada samoća, o kojoj pjesnik govori slikovito i dojmljivo. Jedna velika tema kojom se bavi Džakula jest vrijeme. Važno je i kašnjenje koje spominje pjesnik u pjesmi Nikad nisam volio zvona, „jedini put/kojim putuje svaki život.“ Kašnjenje je i iskaz prezira prema vremenu, koje se tematizira u pjesmi Puž. Vrijeme nas glođe, lirski subjekt želi da ga „vrijeme ne prati“, a u pjesmi Posveta vremenu progovara se iz pozicije Vremena i njegove svemoći. Čak ni Bog, o kojemu govori velik broj pjesama, nema snagu: osjeća se nemuštost ljudi od pera i filozofa da odmaknu plodove „gorke biti“. No ni Tvorac ne može urediti svijet. U pjesmi Etida o česticama govori se o trajanju izvan vremena, gdje je „ljubav čestica u proždiranju“. To je svijet bez čvrstih predmeta, očišćen i od emocija. 

Hrabar izdavački pothvat

U Džakulinim pjesmama nalazimo sentence, formulaične izraze, pa i pomalo sofistične pjesme (Početak i cilj).Teoretičarka Susan Steward iznosi tezu prema kojoj i za lirsku poeziju i za filozofiju možemo reći da proizlaze iz tradicija književne mudrosti. Džakula svoje pjesme posvećuje potrazi za istinom i znanjem. Govori se o varci znanja, o tome da nikad nećemo moći stići do matice. Lirski subjekt poistovjećuje se s vodom, želi zaboraviti prošlo, talog. Želi dohvatiti bit, „biti umiven bitkom“, snatri o „kamenom rođenju“ kao novom obliku metaforičke kozmogonije, promišlja smisao, koji je za njega duša, ali bilježi oštroumno i privide stvari. U pjesmi Dvije ptice snatri o tome da bude slikar i da je „nebesko platno svuda“, poezija začas prelazi iz pojma u sliku, u snovitost. Često se spominju snovi, onostrano vrijeme te impresionistički prizori. I sama knjiga dobiva naslov po pjesmi San o zelenom oku, u kojoj se događaju metamorfoze snovitog subjekta, koji je i djetinji san i dijete mjeseca... Te „mirisne priče“ vežu se uz besmrtnost djetinjstva i sna u bogatu koloritu, sa zvukovima i nizom senzacija. Džakula ispisuje apstraktniju filozofičnu poeziju, ali i slikovite, koloritne pjesme s motivima bajki, ekfraze, opise pejzaža i seoskih običaja, rituala iz bosanskohercegovačkog i slavonskog kraja. Ponajbolji je kad promišlja metafizička i ontološka pitanja, jer misao je sukus Džakuline poezije. Poezija i filozofija povezuju se na začudan način, kroz sjajne alegorije i metaforičke nizove propitivanju bitka daju važnu dimenziju. Te su pjesme ponajbolje, dok su npr. pjesme iz ciklusa O, violine! (poneki sonet) manje inspirativne i inovativne.

Na kraju, riječ je o vrlo zanimljivoj knjizi i o hrabru izdavačkom pothvatu, jer se ukazalo povjerenje manje poznatu autoru koji zaslužuje da bude prezentiran hrvatskom čitateljstvu te uključen u tok suvremene hrvatske poezije i književnosti. Na čitateljima je da se sami u to uvjere.